Zakon – ogledalo naroda

Zakon je normativ države koji po određenom postupku donosi njen zakonodavni organ. U većini država je taj organ – Narodna skupština. Zakon je posle Ustava, najviši najvažniji pravni akt i svi drugi pravni akti u državi moraju biti u skladu s njim, jer su oni niže pravne snage (podzakonski akti). To je načelo zakonitosti. Zakonima se uređuju društveni odnosi u svim oblastima života. Zakonom se društvena pravila pretvaraju u norme, koje su obavezujuće za sve građane. Po tim zakonima sude sudovi, oni su simbol i neodvojivi institut suvereniteta i slobode, gde građani traže pravdu pred svojim sudovima, gde sude naši ugledni sugrađani i sunarodnici – sudije. Ovo ujedno predstavlja i manifestaciju samog suvereniteta, jer država, odnosno njeni izabrani predstavnici suvereno i samostalno uređuju društvene odnose. Može se slobodno reći da zakon predstavlja u neku ruku, nakon Ustava, simbol nezavisnosti, odnosno suvereniteta određene zemlje i ujedno merilo istog. Zakon može biti u formi jednog zakona koji reguliše jednu materiju ili u formi kodifikacije koja reguliše cele oblasti.

Zakoni su, pored toga što su skup pravila ponašanja, ujedno i odraz jedne civilizacije, pokazatelj njenog funkcionisanja, njenih vrednosti i stepena razvoja određenih odnosa. U dalekoj prošlosti, društveni odnosi su se uređivali uglavnom nepisanim pravilima, koji su nastajali vremenom i postali su čvrsta pravila ponašanja za pripadnike određene zajednice, iako nisu nigde zapisana – to su običajna pravila, koja oblikuju običajno pravo. I danas pored pisanog prava, pisanih zakona, postoji uporedo i običajno pravo, običajni zakoni. Nekada su pisani i običajni zakon u skladu, a nekada ne, čak su i u suprotnosti. U nekim slučajevima se zakoni i donose kako bi se određeni običajni zakon „iskorenio“. Najbolji primer za to je krvna osveta, koja je u nekim zajednicama toliko ukorenjena da postoje eksplicitni zakoni koji zabranjuju krvnu osvetu. U nekim zajednicama vekovima se odnosi regulišu običajnim pravom, pa su pisani zakoni malobrojni, ili predstavljaju kodifikaciju već postojećeg običajnog prava.

Zakoni su ogledalo jednog društva. Stari su koliko i sama civilizacija. Pokazatelj su i specifičnosti jedne zajednice. Društvo je od najstarijih vremena težilo uređivanju odnosa i uspostavljanju određenih pravila. Kao primer najstarijeg zakona, odnosno zakonika, kodifikacije jeste Hetitski zakonik, pa zatim Hamurabijev zakonik. Antička grčka se ponosila svojim zakonima i Platon je celo jedno delo posvetio samo zakonu. Ne smem izostaviti rimski zakon, odnosno rimsko pravo, koje je izvršilo najveći uticaj na savremena evropska prava. Ono je bilo toliko razvijeno i sveobuhvatno, da su mnogi od naziva instituta, tužbi, pa i celih sistema, sve do danas ostali aktuelni i očuvani, uz nužne izmene koje vremenske okolnosti diktiraju (Rimsko pravo je toliko kompleksno, da bi o tome trebalo pisati zaseban rad). Napomenuo bih i Justinijanov zakonik, kao primer jednog sveobuhvatnog i vrlo naprednog zakonika rimske epohe.
U srednjem veku, takođe imamo razne zakone, koje je donosila što crkvena što svetovna vlast. Kod nas ne mogu a da ne pomenem Nomokanon, odnosno zakonopravilo Svetoga Save i Dušanov zakonik, jedan od retkih zakonika svoje vrste u tadašnjoj Evropi. Vrlo je značajan i Code Civile, francuski građanski zakonik iz Napoleonovog vremena.

Neki zakoni su nastali kao plod uticaja celih škola i pravaca pravne misli, a neki kao rezultat kompromisa između slojeva, klasa. Nesumnjiv je uticaj Škole prirodnog prava na nastanak zakona u novijoj istoriji. Upravo je francuski Code Civile primer zakonika koji je inspirisan prirodnopravnim učenjem. Kao rezultat kompromisa između slojeva, mogu navesti engleski zakon, Bill of Rights, koji je nastao kako bi se ograničila vlast krune u korist plemstva i koji je i danas na snazi u Engleskoj.

Na našim prostorima, vema je važno pomenuti građanski zakonik našeg istaknutog pravnika Valtazara Bogišića iz 1888. godine.
Period 18, 19 i 20 veka je obeležen kao period pisane ustavnosti i dominantnog načela zakonitosti i pisanih zakona, odnosno usklađenosti zakona sa najvišim pravnim aktom jedne zemlje – ustavom. Pisani zakoni postaju pravilo. Srbija je država koja može sa ponosom da istakne svoju ustavnu tradiciju. Među prvim državama u Evropi donela je brojne zakone od ponovnog uspostavljanja svoje nezavisnosti. Kraljevina Srbija je imala veoma napredne ustave i zakone. Sledi prediod socijalističke ustavnosti, koji je doneo novine u pravni sistem zemlje, proklamujući neka načela koja su veoma važna, kao što su obavezno i besplatno školstvo, zdravstvo, intenzivno regulisanje socijalnog pitanja, itd. Nakon sloma socijalističkog bloka, ponovo preovladava građanska škola i načela podele vlasti, višepartijski sistem, nepovredivost privatne svojine ponovo zauzimaju centralno mesto u regulativi, kao i proklamovanje nekih vrednosti koje su sada postale međunarodno priznate i kodifikovane. Veliku ulogu ima danas međunarodno pravo i međunarodne konvencije, koje kada se usvoje od domaćeg zakonodavnog tela, postaju sastavni deo pravnog poretka jedne zemlje.

Mogu da zaključim da kroz pravnu istoriju jednog naroda, mi možemo da vidmo mnogo više od skupa pravila koja je taj narod imao kroz epohe, mi možemo videti faktički istoriju u širem smislu tog naroda, kultiru, odnose. Veoma je važno razvijati pravnu kulturu i shvatiti značaj zakona, jer kako su mnogo umniji ljudi od mene pre govorili – zakon nas razdvaja od zveri i zakon je jedan od dragulja ljudskog uma u društvu.