Diskriminacija bezbednjaka akademaca

Saopštenje za javnost – Grupa za bezbednost i humanost –

Zakon o privatnom obezbeđenju i detektivskoj delatnosti smo dobili 2013. godine. Iako je donet, kako bi narod rekao, ,,reda radi“, naravno da sa sobom nosi i niz propusta. O tim propustima je apsurdno govoriti i pisati, jer svako, ko se iole bavi ovom delatnošću, može da uoči i prepozna nedostatke.
Ono o čemu danas pišem jeste diskriminacija bezbednjaka akademaca ovim zakonom.
Kako to diskriminacija? Ko su bezbednjaci akademci?
Obzirom na bezbednosnu situaciju u našoj zemlji, regionu, ali i iz ličnih razloga svake godine brdo novih brucoša se odlučuje da upiše fakultet bezbednosti, kriminalističko-policijsku akademiju, vojnu akademiju, akademiju za nacionalnu bezbednost, ali i druge privatne akreditovane (ili zbog neinformisanosti neakreditovane) visokoškolske ustanove koji u sklopu svojih ustanova imaju smer/odsek/departman bezbednosti ili srodnu oblast. O tome, da li su određeni privatni fakulteti sa smerovima nalik bezbednosti akreditovani, nećemo polemisati, kao ni ocenjivati kvalitet studijskog programa i načine studiranja i polaganja ispita.
Kao i svaki Zakon, i ovaj je pretrpeo izmene i dopune, koje su opet nedovoljne za adekvatno obavljanje poslova bezbednosti, a jedino što se nametnulo jeste to polaganje za licencu.
Složili bismo se da bi službenici obezbeđenja trebalo da se se edukuju, da nauče nešto, da polažu i ,,dokažu“ svoje znanje, kako teorijski, tako i praktično i da bi to trebalo da obavi većina zaposlenih na poslovima obezbeđenja u raznim agencijama. Naravno, poslove edukacije i obuke rade pojedine agencije i školice, pri čemu se ta ista polaganja na kraju rade pred komisijom određenom u MUP-u, a zatim se kasnije polaže i stručni/državni ispit. Ono što je ovde interesantno jeste to, da je polaganje za nekoliko vrsti licenci papreno skupo, obzirom na visinu plate za koju službenici obezbeđenja rade, pa se službenicima obezbeđenja daje da plaćaju u ratama, ili im se skida sa svake plate, ili im te obuke plati firma u kojoj rade, koja ih zatim uslovljava da moraju da ostanu da rade min. 2-5 godina u toj istoj firmi. Bilo je slučajeva da i kada prođe taj period, a radnik želi da promeni firmu, ne dobije isti onaj papir kao dokaz da je polagao, jer mu firma jednostavno ne da! Iako se i ovo može navesti kao propust, niko na ovakve stvari ne reaguje.
Obzirom na situaciju u državi gde retko, retko ko, dobije posao u struci odmah, ista je situacija i u bezbednosnoj struci. Jedino Vojna akademija danas ,,garantuje“ posao po završetku iste, više ni kriminalističko-policijska akademija nije kao nekada (ugovori, pa mora da se student zaposli do dve godine po završetku), dok o fakultetu bezbednosti i da ne govorimo. Pre će diplomirani pravnik dobiti mesto inspektora u policiji nego što će bezbednjak. Dokazano! Šta je to što ostaje mladim bezbednjacima?
Kao veliki nedostatak ovog Zakona koji diskriminiše mlade bezbednjake koji su završili fakultete srodne bezbednosti jeste to, da eto kažu ,,radim u struci“, a radi na poslovima obezbeđenja. U redu, jeste struka, ali po zasnivanju radnog odnosa, oni su raspoređeni i rade sa srednjom stručnom spremom. Retkost je da neko dobije posao rukovodioca, pomoćnika rukovodioca, ili, što bi moderno rekli, menadžera bezbednosti u nekoj agenciji.
Godišnje, fakultete iz oblasti bezbednosti upiše oko 700 studenata u celoj Srbiji, a svake godine diplomira bar njih 150. Gde će se zaposliti svi ti bezbednjaci? Policija? Vojska? BIA, VBA i VOA? Pa, malo je reći TEŠKO! Jedino što im ostaje, jesu agencije za obezbeđenje. Iako nerado, mnogi mladi bezbednjaci se odlučuju na ovakav korak, u nadi da će napredovati, pa da će im ,,priznati diplome“, ali ne mogu svi napredovati, zar ne?!!! Ono što je ključno jeste to, da svi mladi bezbednjaci koji se zaposle u agencijama za obezbeđenje bivaju primljeni sa srednjom stručnom spremom, iako imaju završene fakultete bezbednosti ili srodne, i ono najvažnije, MORAJU DA POLAŽU ZA LICENCU, kako bi obavljali poslove službenika obezbeđenja. Prvo i osnovno je da država na neki način ponižava mlade bezbednjake jer ne može da ih uposli sa visokom stručnom spremom, a drugo, Zakon koji je donešen zahteva da svi koji žele da rade posao službenika obezbeđenja, moraju da imaju licencu, tj. KURS od par nedelja, a osporavaju se FAKULTETSKE DIPLOME koje su sticane najmanje četiri godine studiranja na fakultetima.
Nisu svi ljudi isti, nekima treba manje, nekima više da nauče neke stvari, neki fakulteti su privatni, neki državni, iako imaju smer bezbednost ili slično, sigurno su svoje studente naučili bar osnovne stvari o poslovima bezbednosti u teoriji i praksi, koje obuhvataju i rad u privatnom obezbeđenju, ako ne i više, ipak su to nekoliko godina studija!

Ono što mene zanima, a verujem i druge mlade bezbednjake, ako već moramo da radimo poslove obezbeđenja sa srednjom stručnom spremom, ZAŠTO NAM SE OSPORAVA ZNANjE SA FAKULTETSKOM DIPLOMOM I ZAHTEVA DA POLAŽEMO KURS? Štaviše, ubeđen sam, da i najslabiji student bilo kog fakulteta sa smera bezbednosti ili slično ima najmanje duplo više znanja od onog koje se stekne završavanjem KURSA i polaganjem za licencu u par nedelja. Moj predlog je da se svima, ali, svima koji završe fakultete srodnim bezbednosti (Vojna akademija, KPA, akademija za nacionalnu bezbednost, fakultet bezbednosti i drugi srodni fakulteti) AUTOMATSKI dodeli licenca, tačnije, prizna onaj isti KURS za koji bi mladi bezbednjaci trebali da polažu kako bi mogli da obavljaju poslove obezbeđenja, ako su već prinuđeni da sa srednjom stručnom spremom rade kao službenici obezbeđenja.
Ovo je ta diskriminacija sa početka teksta o kojoj sam pisao.

Autor: Nikola Rajković iz Vranja. 
Grupa za bezbednost i humanost 
Januar 2017.