Proces suprostavljanja nasilnom ekstremizmu i terorizmu (islamistički terorizam, Balkan)

– Uloga države, bezbednosnih institucija i društva u protivterorističkoj borbi

Kada govorimo o procesu suprotstavljanja nasilnom ekstremizmu i terorizmu i onim najvažnijim merama koje društvo, država i njene institucije moraju da preduzmu u borbi protiv ovakvih oblika ugrožavanja bezbednosti, takav jedan proces mora da obuhvata prevenciju (preventivne mere), represiju, i proces deradikalizacije (kako lica koja su radikalizovana ili su u procesu radikalizacije ali još nisu učestvovala u terorističkim aktivnostima, tako i onih lica koja su pravosnažno osuđena za krivično delo terorizma i nalaze se na izdržavanju zatvorskih kazni u kazneno popravnim zavodima i ustanovama). Ovakava jedna borba je složen i dugotrajan proces koji treba da pokaže svoje pozitivne rezultate na dugoročno gledane projekcije borbe protiv terorizma i nasilnog ekstremizma.

Terorizam se nemože pobediti samo vojnom akcijom, zakonskim odredbama i obaveštajnim delovanjem bezbednosnih agencija ( rezmena obaveštajnih podataka) što se i apostrofira u rezoluciji Saveta Bezbednosti 2178 koja se odnosi na borbu protiv terorizma, svakako da su ove aktivnosti bezbednosnih subjekata veoma važne ali ukoliko one nisu u kordinaciji sa drugim aktivnostima države i institucijama koje su angažovane u procesu preventivnog delovanja pozitivni rezultati na kraju mogu vrlo lako da izostanu i da se takva jedna borba pokaže neefikasnom. U realizaciji ovakvog jednog projekta aktivno mora da učestvuje celokupna društvena zajednica sa svim svojim potencijalima i kapacitetima, jer ukoliko bi došli u situaciju da ovakav jedan proces vode samo subjekti bezbednosti bazirajući svoje aktivnosti na upotrebu represalija i drugih vidova odmazde uperenih protiv radikalnih ekstremističkih grupa prvenstveno se oslanjajući samo na ovakve vidove odgovora i reakcije onda od pozitivnih rezultata u ovakvom jednom strateškom projektu ne bi bilo ništa i verorvatno bi došlo do kontra efekta i još bržeg procesa radikalizacije i ekstremizacije pojedinaca, grupa, i kolektiviteta koja bi kao konačan rezultat imala neki novi sukob koji nikome ne bi doneo ništa dobro na Zapadnom Balkanu.

PREVENCIJA I UPOTREBA PREVENTIVNIH MERA obuhvata jedan širok dijapazon mera i postupaka koje društvena zajednica u kordinaciji sa državnim institucijama mora kontinuirano da preduzima kako bi se mogućnost pojave radikalizma, nasilnog ekstremizma i terorizma predupredila i svela na najnižu moguću meru. Ovakav jedan proces započinje još od najranijeg uzrasta u porodici koja kao takva treba da predstavlja „temelj“ i „vaspitni regulator“ koji je ujedno i jedan od glavnih činilaca socijalizacije pojedinca u kojoj se on uči i vaspitava u duhu tolerancije, poštovanja različitosti, razvija se kod njega emocionalna stabilnost i drugi vidovi moralnog življenja i socijalno prihvatljivog ponašanja. O značaju porodice i njenom uticaju na razvoj ličnosti među prvima je govorio i austrijski naučnih, lekar i psihijatar (osnivač psihoanalize) Sigmund Frojd (Sigmund Freud ) koji je isticao da su prvih pet godina života ključni za razvoj ličnosti, i da su propusti načinjeni u tom periodu nenadoknadivi.
Sledeća karika u lancu bez koje je proces prevencije nasilnog ekstremizma i terorizma u dugoročnim strateškim projekcijama u borbi protiv istih nezamisliv jeste uticaj obrazovnih ustanova ( u fokusu osnovno i srednje obrazovanje) pri čemu je prioritet na razvijanju određenih edukativnih programa i đačkih radionica u kojima bi se đaci učili multikulturalnosti, poštovanju različitosti, toleranciji, dok bi se govor mržnje i druge destruktivne pojave „sasecale“ još u početnoj fazi ispoljavanja (kroz nastavno obrazovni program sistemski i permanentno edukovati mlade ljude i ukazivati im na štetnost i pogubnost ovakvih pojava).

U procesu prevencije nasilnog ekstremizma i terorizma, naročito kada se govori o verski fundiranom terorizmu krucijalan značaj i ulogu imaju verske zajednice, u ovom konkretnom slučaju „ Islamska verska zajednica“ čija je uloga kako u procesu prevencije tako i u procesu deradikalizacije nezamenljiva i ključna, bez aktivne uloge i učešća islamskih verskih lidera u ovakvom jednom projektu značajnom za bezbednost na svim nivoima nema pozitivnih rezultata u suzbijanju radikalizma i verskog ekstremizma, Islamska verska zajednica mora biti institucija koja će biti odgovorna za versko obrazovanje islamskih vernika (od osnovnih verskih škola medresa pa do javnih tribina i drugih istupanja u javnosti i pred vernicima) svaka degradacija i urušavanje autoriteta ovakve jedne verske organizacije otvara put za ekstremističko delovanje određenih grupacija koje pod okriljem nelegalnih paradžemata šire nasilnu terorističku ideologiju i verski fanatizam za koji odgovornost ne snosi zvanična Islamska verska zajednica, razvijanje međureligijskog dijaloga uzajamno poštovanje i uvažavanje međusobnih različitosti osnovni su elementi i preduslov izgradnje zdravog društva utemeljenog na multikulturalnosti i verskom ekumenizmu.

Uloga stručne javnosti i akademske zajednice takođe je veoma bitna u procesu prevencije nasilnog ekstremizma i terorizma, stručne analize, procene budućih dešavanja i izrade bezbednosnih procena primenom relevantnih naučnih metoda, kao i aktivno učešće u izradi nacionalnih strategija za borbu protiv terorizma i nasilnog ekstremizma doprinos su od izuzetnog značaja u prevenciji ovih društveno opasnih pojava (sve države regiona Zapadnog Balkana donele su strateške dokumente u kojima se detaljno preciziraju mere i postupci države i celokupne društvene zajednice u borbi protiv terorizma i nasilnog ekstremizma) u izradi ovih projekata od nacionalnog značaja aktivno je učestvovala stručna javnost i akademska zajednica predlažući adekvatna rešenja i mere utemeljene na stručnim i naučnim analizama i osnovama.

Uloga i aktivno učešće lokalnih samouprava takođe su od izuzetne važnosti za uspešan proces prevencije ovakvih društveno negativnih pojava, stvaranjem boljih uslova za život i povoljnije klime za razvoj ekonomije pri čemu bi se određenim društvenim grupama kod kojih postoji rizik od potencijalnog radikalizovanja i prisvajanja ekstremističkih ideologija prižila prilika i bolja ekonomsko socijalna perspektiva, ovakav vid prevencije pozitivne rezultate može da pokaže samo u slučajevima kada se radi o licima koja se „kolebaju“ ili kod kojih još nisu čvrsto ugrađeni i izgrađeni ekstremistički stavovi i radikalna verska ideologija, dok kada se govori o licima koja su donela čvrstu odluku da prihvate radikalnu ekstremističku ideologiju i da pristupe džihadističkim terorističkim formacijama na Bliskom Istoku ovakve mere ili bilo kakav drugi oblik preventivnog delovanja u velikoj većini slučajeva ne pokazuje pozitivne rezultate, tada se pristupa fazi represivnog delovanja subjekata bezbednosti o čemu ćemo detaljnije govoriti u nastavku teksta koji se bavi ovom fazom protivterorističkog delovanja.

Prevencija podrazumeva i izvođenje određenih antiterorističkih akcija u kojima se pripadnici ekstremističkih struktura preventivno hapse i lišavaju slobode, takve policijske akcije nemožemo isključivo označiti kao primenu represivnih mera, jer ovakav način delovanja ima i svoj preventivni karakter i uticaj, na ovakav način se pripadnicima ekstremističkih struktura šalje poruka da niko nije jači od države, a sam cilj akcije ima zadatak pored eliminisanja potencijalnih bezbednosnih pretnji i veoma bitnu ulogu faktora odvraćanja drugih članova ekstremističke grupe od daljeg kriminalnog ili terorističkog delovanja ili drugih vidova sličnog organizovanja. U proteklih par godina u regionu je izvedeno nekoliko ovakvih policijskih akcija, najznačajnije policijske akcije ovakvog tipa izvedene su na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine i one su nosile kodne nazive „Svjetlost“, „ Damask, i „Ruben“ u njima su uhapšeni.pripadnici salafitskog pokreta koji se dovode u vezu sa terorističkim aktivnostima (organizovanje i vrbovanje građana BiH-a za odlazak na strana ratišta u Siriji i Iraku i pristupanje oružanim formacijama terorističkih organizacija „Islamska Država“ i „Al Kaida“ ( „Džabhat al Nusra“).

Uloga zakonodavne i sudske vlasti takođe je važna u procesu prevencije nasilnog ekstremizma i terorizma, donošenjem strožijih zakona koji ikriminišu aktivnosti koje se dovode u vezu sa terorizmom i drugim ekstremističkim delovanjem (podsticanje, vrbovanje, organizovanje, finansiranje terorizma i terorističkih aktivnosti, ilegalno posedovanje oružja, trgovina ljudima, ilegalan prelazak državne granice, falsifikovanje putnih isprava i ličnih dokumenata, odlazak na strana ratišta). Zakoni koji sankcionišu ovakve aktivnosti donešeni su u svim državama regiona Zapadnog Balkana, naročito kada se govori o sankcionisanju odlazaka na strana ratišta i pristupanje stranim oružanim formacijama za koje je zakonom propisana višegodišnja zatvorska kazna, da bi ovakve zakonske mere pokazale učinak i pozitivan rezultat u prevenciji nasilnog ekstremizma i terorizma one moraju i striktno da se primenjuju, nesmemo doći u situaciju kao što su to npr pokazali slučajevi iz R. Bosne i Hercegovine u kojoj su lica koja su učestvovala u ratovima u Siriji i Iraku na strani terorističkih islamističkih formacija otkupljivala svoju nevinost i izbegavala krivično gonjenje plaćajući novčane „penale“ pri čemu takva lica nisu procesuirana iako je za njih nesporno utvrđeno da su izvršila neku od ovih aktivnosti koju zakon inkriminiše. Ovakvim ponašanjem državnih struktura i sudske vlasti neće se postići „efekat odvraćanja“ što u suštini i jeste primarni zadatak ovakvog jednog zakona u procesu prevencije i suzbijanja nasilnog ekstremizma i terorizma!

AKTIVNOSTI SUBJEKATA BEZBEDNOSTI (obaveštajno bezbednosni aparat) i primena represivnih mera i postupaka u borbi protiv terorizma i nasilnog ekstremizma nastupa u drugoj fazi kada mere prevencije nisu eliminisale bezbednosnu pretnju od terorističkog delovanja, tada je od izuzetne važnosti i značaja raspolaganje adekvatnim obaveštajnim podatcima na osnovu kojih subjekti bezbednosti deluju, takav jedan proces podrazumeva otkrivanje, mapiranje, i neutralisanje terorističke infrastrukture, lica za koja se proceni da predstavljaju potencijalnu bezbednosnu pretnju stavljaju se pod operativne mere (opservacija, praćenje, prisluškivanje i druge specijalne istražne radnje, pa sve do fizičke eliminacije terorista ukoliko su svi drugi postupci neefikasni i iscrpljeni). Mapiranje podrazumeva identifikovanje kako lica koja su povezana sa terorističkim aktivnostima tako i centara koji služe za radikalizaciju i ekstremističko delovanje, takve izvore bezbednosnih pretnji treba neutralisati u najkraćem vremenskom roku.

Kada govorimo o efikasnom delovanju obaveštajno bezbednosnog aparata najvažnija je analiza i procena bezbednosne pretnje, da bi ovaj segmenat bio profesionalno odrađen na ovakvim zadatcima moraju da budu angažovana profesionalna i stručna lica koja raspolažu adekvatnim znanjima i veštinama iz oblasti bezbednosti, borbe protiv terorizma i drugih naučnih oblasti koje ovakvu jednu borbu mogu da učine efikasnijom, zato je veoma važna kadrovska politika u bezbednosnim agencijama, postavljanje nestručnih lica na odgovorne pozicije u sistemu bezbednosti može da bude isto toliko opasno koliko i sama bezbednosna pretnja protiv koje se sistem bezbednosti bori. Kod procesuiranja i krivičnog gonjenja lica koja su optužena za terorizam mora da postoji adekvatna zakonska regulativa koja sankcioniše ovakve aktivnosti, visoke sudske presude i stroge sankcije deo su represivnih mera u borbi protiv terorizma i nasilnog ekstremizma.

DERADIKALIZACIJA podrazumeva programe koji su generalno usmereni protiv lica koja su postala radikalna sa ciljem njihove reintegracije u društvo ili makar njihovog odvraćanja od nasilja. Deradikalizacija nije proces koji samostalno mogu da iznesu bezbednosni subjekti već ona zahteva učešće celokupne društvene zajednice, a prevashodno Islamske Verske Zajednice bez čijeg aktivnog učešća nema efikasne i uspešne deradikalizacije.Posebnu pažnju treba obratiti na lica koja se nalaze na izdržavanju zatvorskih kazni (lica koja su pravosnažno osuđena za krivično delo terorizma) zatvori su vrlo često centri radikalizacije što nam i potvrđuju primeri Jašarevića, Ikanovića, Bektaševića, Rustempašića od kojih su poslednja trojica posle odsluženja zatvorskih kazni izašla na slobodu sa još radikalnijim i ekstremnijim verskim stavovima i nastavila terorističke aktivnosti i propagandno delovanje. Suštinski cilj deradikalizacije jeste rehabilitacija i reintegracija lica koja su prisvojila ekstremističke stavove i terorističku ideologiju i njihovo ponovno uključivanje u normalne društvene tokove.
O drugim temama vezanim za ovu tematiku u narednim objavama.

Autor: Dragan Ogrizović