Kriminalistička upotreba poligrafa

Uvod
Poligraf, ili kako se još neformalno naziva, detektor laži, u svojim prvobitnim oblicima pojavljuje se još 1875. kada je italijanski fiziolog Moso proučavao strah i njegov uticaj na rad srca i disanja. Istraživanjem straha, pronašao je tzv. ergograf, koji je beležio zatezanje mišića, slično pletismografu koji beleži promenu pulsa i volumen krvi. Nakon njegovog pronalaska i mnogi drugi naučnici različitih oblasti su se bavili ovim pitanjem i usavršavanjem ,,detektora laži”. Poligraf koji danas poznajemo jeste delo američkog naučnika Larsona, koji se ne razlikuje mnogo od današnjeg poligrafa, osim nekih tehničkih unapređenosti. (Bulka, 2012)

Kako se korisi?
Poligraf je aparat koji u uslovima posebne psihološke situacije, koja je izazvana pitanjima ispitivača, istovremeno registruje nekoliko autonomnih fizioloških reakcija organizma ispitanika. (Milan Žarković, Božidar Banović, Ljubinka Stupar, 2005).
Fiziološke reakcije koje meri poligraf su: brzina otkucaja srca (puls), krvni pritisak, dubina i brzina disanja, vlažnost kože (galvanska reakcija), cirkulacija i oksidacija perifernih krvnih sudova. Registrovane promene se mogu pratiti ili na ekranu (kod savremenih poligrafa) ili poligramu (pokretni papir gde se reakcije beleže pomoću pisača). ,,Radi registrovanja promene u krvnom pritisku i pulsu, koristi se gumeno jastuče (slično onom sa aparata za merenje pritiska). U cilju registrovanja promena u disanju, stavlja se gumeno, rebrasto i lako rastegljivo crevo napunjeno vazduhom. Da bi se registrovale promene u galvanskoj reakciji (vlažnost kože), na dlan ruke se stavlja pločica sa dve elektrode koje puštaju struju veoma malog inteziteta. Radi registrovanja oksidacije krvnih sudova i njihovog volumena, na prst ruke se stavlja fotosenzor.” (Milan Žarković, Božidar Banović, Ljubinka Stupar, 2005).
Poligrafsko ispitivanje se može sprovoditi za sva krivična dela i prema licima oba pola. Takođe postoje i lica koja su nepodesna za poligrafsko ispitivanje. To su lica sa veoma niskim ili visokim krvnim pritiskom, srčani bolesnici, lica sa oštećenim sluhom ili vidom, sa raznim bolestima respiratornih organa, duševno bolesna lica, u postoperativnom stanju, pod dejstvom alkohola, narkotika ili pojedinih lekova, gladna, neispavana i iscrpljena lica. Poligrafsko testiranje se zasniva na dobrovoljnoj osnovi tj. potreban je dobrovoljni pristanak lica koje treba biti ispitano. Taj pristanak je u vidu pisane izjave da lice pristaje na poligrafsko testiranje.
Pre samog testiranja, ispitivač nastoji da pribavi što veći broj relevantnih činjenica i podataka o krivičnom delu, kao i ličnosti ispitanika, kako bi na adekvatan način mogao napraviti test pitanja koja će biti postavljena ispitaniku. Uvodni razgovor sa ispitanikom ima za cilj da umiri nevinu osobu, a da uzbudi i pojača reakcije krivcu, pa se zato neretko dešava da učinioci i pre ispitivanja priznaju delo. Sam početak ispitivanja počinje objašnjavanjem ispitaniku načina rada poligrafa, njegovo priključivanje na aparat, davanje instrukcija da ne sme da čini nagle pokrete, gleda pravo ispred sebe, da odgovara kratko sa ,,da” ili ,,ne”. Nakon toga se počinje sa postavljanjem pitanja kojih ne bi trebalo da bude više od 10, i koja se postavljaju istim intezitetom glasa i u istom vremenskom razmaku od 20-25 sekundi.

Pitanja i reakcije
Postoje dva modela poligrafskog ispitivanja: direktni i indirektni. Kod direktnog, osumnjičenom su poznate sve relevantne činjenice krivičnog dela, dok kod indirektnog, ispitanik navodi da mu te činjenice nisu poznate. Sama pitanja u testu možemo podeliti na: kritična pitanja, kontrolna pitanja, pitanja kompleksa krivice i irelevantna (nevažna) pitanja.
Kritična pitanja su ona pitanja koje se odnose na krivično delo, odnosno neki detalj krivičnog dela koji je poznat samo izvršiocu. Lice koje je učinilac dela će imati reakciju na ovo pitanje. Kontrolo pitanje je usmereno na nešto što je ispitanik zaista učinio ali odbija da prizna. Ovo pitanje se bira tako da se zna da će ispitivano lice dati lažan odgovor, i pritom se uzbuditi. Pitanje kompleksa krivice je konstruisano tako da se ispitivano lice dovodi u vezu sa izmišljenim delom određene vrste i težine kako bi se proizvela reakcija tog lica da mu se nešto što nije učinio stavlja na teret (Milan Žarković, Božidar Banović, Ljubinka Stupar, 2005).
1. Ako je reakcija na kontrolna pitanja jača od reakcije na kritična pitanja onda poligraf ukazuje na nevinost;
2. Ako je pak obrnuta situacija da je reakcija na kontrolna pitanja manja, a na kritična jača, onda se može sumnjati na krivicu;
3. Ukoliko su reakcije podjednake onda je to granični slučaj koji ukazuje da je test potrebno menjati;
4. Ako je reakcija na kontrolno pitanje slaba, a na pitanje kompleksa krivice je ova reakcija daleko izraženija, onda se radi o nevinoj osobi.
Reakcije nevinih lica će biti najveće na kontrolna pitanja jer su na ta pitanja jedino slagali, dok će reakcija na pitanja kompleksa krivice i kritična pitanja biti manje. Veoma niske reakcije će pokazati ta irelevantna (nevažna) pitanja.
Naravno, na ovakva određenja se uvek može staviti prigovor da takva interpretacija nije uvek tačna jer se postavlja pitanje hoće li se više reagovati na kontrolna ili na kritična pitanja, odnosno koji će se ispitanik više uplašiti. Postoji takođe i prigovor da su kod psihički labilnih osoba reakcije na pitanja nekad ista kao i kod krivih (Bulka, 2012).

Zaključak
Poligraf ne otkriva laž kao takvu, već registruje odgovarajuće fiziološke reakcije za koje se smatra da su kod čoveka tipične manifestacije uzbuđenja i stresa, koji nastaje kada se ne govori istina u odnosu na određeno pitanje (Pravni portal, 2014.). U našem krivičnom pravu, poligraf nije dokazno sredstvo i ne može se koristiti na sudu kao takvo, već služi kao indicija na osnovu koje će se smanjiti krug osumnjičenih lica, usmeri istraga u određenom pravcu kao i određivanje koje će se operativno-taktičke i istražne mere i radnje primeniti u daljoj istrazi. Kao instrument, poligraf je gotovo nepogrešiv o čemu govore istraživanja prema kojima se tačnost poligrafa kreće od 85% do 97%, dok je kod nas njegova tačnost u 92% slučajeva. Najčešće, greške ne pravi poligraf, već poligrafski ispitivač, odnosno lice koje čita rezultate poligrafa. Međutim, nema sumnje da i poligraf ima svoje granice i da postoji mali deo pogrešivosti pa mu ipak ne treba davati ,,vrlinu” potpune nepogrešivosti (Bulka, 2012).

Bibliografija:
Retrieved from Pravni portal: http://www.pravniportal.com/znacaj-poligrafa/
Bulka, N. (2012). Poligrafsko testiranje. Osijek: Pravni fakultet Osijek.
Milan Žarković, Božidar Banović, Ljubinka Stupar. (2005). Kriminalistika. Smederevska palanka: Visoka škola unutrašnjih poslova.